Ljekaruše

Franjevci su liječili bolesnike gotovo isključivo koristeći kao lijek ljekovite trave. Oni su brali trave na svojim parcelama, a posebno na Vlašiću. Upoznavali su se u početku s travama koje imaju ljekovitu moć za ovu ili onu bolest, te su od njih pravili odgovarajuće recepte: npr. za glavobolju, za razne vrste čireva, za zubobolju, za epilepsiju, za bilo koju bolest koja može snaći čovjeka. Svoje recepte su zapisivali u bilježnice koje su naslovljavali ljekarušama.

U gučogorskom samostanu postoje tri ljekaruše na hrvatskom jeziku i jedna manja na njemačkom. U te četiri ljekaruše ima oko 200 recepata. Svaki franjevački samostan u Bosni imao je, posebno stariji (Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska svoje ljekaruše. Nisu to prepisivali jedni od drugih, nego su svaki iz iskustva, na temelju onoga što su činili, što su vidjeli da je efikasno, na temelju toga oni su to onda bilježili i bolesnicima pomagali. Nekad su ovi recepti bili jako komplicirani za napraviti, to su smjese, to su kokteli čitavi, a nekad se najobičnija trava s velikim listom na ranu lijepila, ali to je sve ovisilo ne o spontanosti – da vidimo šta će biti – nego iz iskustva, kako su to ljudi doživljavali.

fra Velimir Valjan

*

Ovim reprintom ljekaruša izlazi, tako da kažemo, iz muzejskih odaja i na uvidu je svima koji žele studirati povijest medicine koja se ne može zamisliti bez bosanskih franjevaca liječnika.

fra Davor Petrović

 gvardijan franjevačkog samostana Guča Gora

*

Ljekaruše predstavljaju prvu pisanu formu dokumentovanja narodnog medicinskog i farmaceutskog znanja na ovim prostorima. Predstavljaju tzv. narodne farmakopeje koje su prethodnice današnjih modernih nacionalnih i regionalnih farmakopeja.

Fratarske Ljekaruše bile su praktični vodiči sa receptima za liječenje uobičajenih bolesti u vremenu i na podneblju u kojem su nastale. Ljekaruše imaju ključnu ulogu u očuvanju znanja o ljekovitom bilju kao i metodama i tehnikama pripreme ljekovitih pripravaka i kao takve predstavljaju prve tzv. narodne farmakopeje na ovim prostorima.

Ljekaruše iz franjevačkog samostana u Gučoj Gori evidentno sadrži brojne zapise o liječenju raznih bolesti, kako kod ljudi tako i kod životinja, pomoću biljnih materijala, minerala, ali i sastojaka životinjskog porijekla.

Azra Uzunović, magistrica farmacije

*

I bez prisustva apotropejskih i magijskih tekstova, inače karakterističnih za starije primjerke ovog žanra, Gučogorska ljekaruša čuva reflekse starijih misaonih obrazaca. U njoj se prepliću tragovi crkvenog i pučkog, elementi iskustvenog i mističnog, praksa i simbol. U takvim receptima ne odvaja se lijek od značenja, ni tijelo od svijeta. To je rukopis u kojem zdravlje dolazi ne samo supstancom, nego i odnosom prema njoj – kroz riječ, pamćenje i vjeru.

Gučogorska ljekaruša nije samo zbir recepata, niti puka rukopisna bilježnica o zdravlju. Ona je tekst u kojem se prepliću memorija prostora i pragmatična mašta liječenja. U njoj zapisivač nije tek pisar – on je slušalac, tumač, posrednik između iscjeljujuće riječi kazivača i tijela oboljelog. Taj filološki svijet ne tvori samo ono što je rečeno, već i način na koji je rečeno – redoslijed glagola, mekoća naredbe, sigurnost potvrde, ritam sastojaka. U njenoj strukturi i jeziku odražava se prijelazno doba: između simbolike i znanosti, vjerovanja i znanja, narodne mudrosti i uvezene farmacije. Zbog toga Gučogorska ljekaruša ostaje istovremeno dokument i svjedočanstvo, nekada je  bila praktična zbirka, a danas tihi tekst vremena koji nas podsjeća kako su ljudi pamtili, govorili i vjerovali.

dr. Lejla Nakaš